среда, 12. новембар 2014.

Lepota različitosti

Čitam jutros kod Goce veoma lep post o pričama koje volimo. Zahvaljujući internetu i onome što nam pruža, u mogućnosti smo da čujemo, čitamo a i sami podelimo sa ljudima sve ono što se može nazvati pričom, makar ona bila oličena u samo jednoj rečenici koja je odraz naših trenutnih osećanja ili razmišljanja. Naravno, ima tu svega. Nešto nam se dopadne, nešto ne, ali postoji mogućnost komunikacije u vidu komentara, gde svako iznosi svoje mišljenje i stav, koji su, po prirodi stvari različliti, jer su i ljudi različiti. Koliko smo u stanju da prihvatimo i istolerišemo razlilčitost? Da li ste nekad razmišljali o tome? Doke treba da ide ta tolerancija i gde je granica kad ona prestaje, pretvarajući se u neku nepoželjnu pojavu?

Tema je prilično teška, iako deluje jednostavno, zar ne? 
Ali, različitost, koja nije uvek bila poželjna, ima i lepšu stranu, onu koja nas obogaćuje i čini boljim. Upravo o TOJ različitosti želim da pričamo, ako ste raspoloženi, naravno.

Eto, pre tačno godinu dana, imala sam priliku da upoznam Žorža i Šantal. Oni su iz Francuske. Žorž je poreklom Britanac, rođen je u Alžiru, ali je radio i živeo u Francuskoj. Šantal je Francuskinja. Oboje su penzioneri, a upoznali smo se ovde, u Srbiji, tako što su sam otišla do njihove kamp prikolice koja je bila parkirana u blizini moje kuće i pitala da li im nešto treba, mogu li da im pomognem. Računam, stranci su, a i u našoj kući je uvek bilo pravilo da se putniku pruži gostoprimstvo a usluge i pomoć ne naplaćuju. Zahvaljujući tome stekli smo mnogo prijatelja.

Dugo smo pričali, uz večeru, domaće specijalitete, šetali... Saznala sam da oni tako putuju već četiri godine, da su obišli skoro ceo svet, da su ovamo došli iz Indonezije, preko Turske i Bugarske, da planiraju da do Božića budu u Francuskoj, da su upoznali mnogo dobrih ljudi, videli različita mesta i da je zaključak jedan, a to je da se sve menja, ali ljudska priroda NE! 
Zahvaljujući njihovoj priči, (tj. Žorž je uglavnom ćutao, a ja sam mu dala neku auto reviju neka gleda slike da mu ne bude dosadno), fotografijama, suvenirima koje su kupovali, shvatila da je svet toliko veliki i različit, da je toliko lep,da je greh traćiti život na nebitne stvari, da ono što je suđeno-desiće se i da svako ima različitu ulogu u ovom životu.





Možda ove slike jeseni najbolje govore o različitosti.










Različitost oblika, boja, veličina, sve sklopljenu u jednu savršenu celinu koja se zove život, zar ne?

Pre neki dan je moja ćerka pravila keks po receptu, prilično starom. Uz moju malu asistenciju, naravno. Recept je sledeći:

200 gr margarina ili svinjske masti,
400 gr šećera,
15 kašika mleka i
1 sodu ili prašak za pecivo staviti u šerpu, da se polako otopi na kraju šporeta, a zatim staviti da provri.
Malo prohladiti, dodati
2 jaja i brašna po potrebi.

Ja praktikujem da, kad stavljam prašak za pecivo, stavljam uz brašno, a kad stavljam sodu, onda ona provire, kao u receptu.


Nadalje je jasno: Oklagija, modle, pečenje. Ovaj keks ume da bude jako tvrd, ali kasnije omekša.


 Bez čokolade,


Ili, oblikovan kao vrećice čaja, sa čokoladom, kako vam volja.


Tako različiti, zajedno ipak najbolje izgledaju, a i najukusniji su kad se jedu u društvu.

U isto vreme, i Sandra je pravila keks. Jednostavan, ukusan, različit od mog i mogu vam reći-BOLJI! Odmah sam isprobala recept i oduševila se. Nisam stigla ni da slikam...

A na temu različitosti, pre nekoliko godina, raspisan je konkurs za likovni rad, sa ciljem da se različitost favorizuje, prihvati, da se na nju ukaže, jer se poslednjih godina u školama intenzivno sprovodi program inkluzije.

Deca ovako to vide:










 Da, na poslednjoj slici je rad moje ćerke koja je tad bila drugi razred! Rad je jednostavan, krajnje jednostavan, kao što vidite, a na njemu su moje i njene ruke. Simbolika je da odrasli treba da pruže svoju ruku deci, da im pomognu, a deca treba da prihvate ruku na koju mogu da se oslone, ma koje boje one bile.

Deca će to i uraditi, spontano i iskreno, njih osećaj ne vara, a da li ćemo mi? Da li smo se izgubili u moru društvenih mreža, nametnutih normi društveno poželjnog ponašanja?

O tome kako ljudi poštuju jedni druge možemo čuti i pročitati mnogo priča a u nekima i sami učestvovati, sami ih stvarati. Meni je važno da one budu tople, ljudske i u tom smislu lepe.

I zamolila bih vas još jednu stvar, a to je da pročitate post Tamo daleko. To je priča o ljudima koji nose različita imena, iz različitih su mesta, a sudbina je odredila da završe na jednom mestu, koje se nalazi daleko od njihovih domova. Možda vam neko ime sa spiska bude poznato, možda je tu neko vaš...

A do narednog posta, osmeh na lice i budite mi i dalje tako različiti, jedinstveni, posebni.