Jesen je tu. Hladnim, kišnim danima, najavila je svoj skori dolazak, a onda nas opet iznenadi sunčanim danima i pomalo vetrovitim. Hirovita je, kao i uvek.
Ne volim iznenađenja u vidu kiše i hladnih dana. Šta ću, takva sam... Mada, takav dan ne mora biti loš. Uvek postoji način da ga ugrejemo i obojimo ili da pobegnemo na neko mesto i to ono koje predstavlja naš svemir, oazu mira. Onog unutrašnjeg, pre svega; mesto, koje sami oblikujemo, prema sopstvenim željama i snovima; ono mesto koje nam niko ne može uzeti niti ući nepozvan.
Moj svemir je satkan od boja, veselih, jakih, nežnih, lepih; satkan od sunca i mnoštva snova i smeha. U njemu ima mesta za sve što poželim.
Stare patike. Izbledele, iznošene, ali i dalje upotrebljive, samo ako se želi...
Posle dužeg vremena, sa četkicom u rukama, osećam se odlično. Bila mi je potrebna pauza i odlazak na drugu stranu.
Boje, među kojima i dalje dominira plava. Za deo svemira koji želim preslikati, plava je neophodna.
I malo zlatne i bele. Da se stope u jednu.
Na kraju, prskanje četkicom na koju je naneta bela boja, nekoliko docrtanih zvezdica i opet su kao nove! Spremne da pređu kilometre i kilometre.
Uz pertle jakih boja, deluju još atraktivnije.