среда, 25. септембар 2013.

Rešena misterija!

Kao što sam i rekla!Znala sam! Slike će se misteriozno pojaviti, i tako je i bilo! Zamislite, u folderu ispod koga piše SLEDEĆE. Pod hitno idem da proverim sopstveni IQ!!!

Dakle, stigli smo u Holandiju, i kao što rekoh, odmah sam se bacila u akciju. Tog dana,  sve je radilo duže, jer je u toku bila manifestacija koja se zove 4 DANA HODA (vier daagse). Tradicionalno se održava već duži niz godina (iskreno, ne znam tačno koliko). Ljudi dolaze sa svih strana, organizuju se kampovi, staze su različite dužine. Nema takmičarski karakter, već je cilj druženje i zabava. Svako se prijavi za određenu stazu i tokom ta četiri dana, jednostavno, pešači. Na kraju, svi dobiju gladiolu, to je jedina "nagrada" koja se dobija. Svaka kuća, koja ima goste koji učestvuju ili neko iz te porodice učestvuje, istakne zastavu grada. Sve u svemu, poslednjih godina se na to gleda malo i sa finansijske strane, kao mogućnost da se dodatno zaradi, pa se po gradu postavljaju bašte, bine, održavaju se koncerti, prodaju suveniri... Nije baš tipično da, usred dana, bude mnogo ljudi na ulicama, jer su, uglavnom zaposleni, ali ovo predstavlja izuzetak, za razliku od našeg podneblja, gde dan počinje u kafani ili kafiću, gde je uvek puno ljudi, a o zaposlenosti-da ne govorim! Sačuvaj me Bože, ko je besposlen, šta ja to govorim?! Mi? Nema šanse!!!

Ja sam, kao i uvek, slikala sve, tj. skoro sve, počevši od dekoracije na zgradama,


  suvenira na ulici,



atmosfere, začinjene mirisom trave. Nije strašno, čisto malo... Eto, radi zdravijeg života,


eventualno, da se čovek malo opusti. Ipak, vremena su stresna, zar ne?


Opet dekoracija na krovu cvećare, koja se često menja. Ne verujem da ću se peti na krov da napravim ovako nešto, ali nije isključeno.


Ovaj štand me je oduševio! Prava koža,  Indijanci radili sopstvenim rukama!



Nešto, malo, komercijalizovanije,


Nisu unikati, ali su jako lepi.

I, naravno, izlozi, dekoracije u njima,

ulica koja vodi na kej i koja me podseća na Mediteran. Iako je u centru grada, deluje nekako, odvojeno od sveta. Totalno drugačija, zato je i volim.

Muzej, u kome možete videti sve o gradnji puteva kroz istoriju. Ne znam kako bih ga nazvala, ali suština je u tome. Tipično je da ovde ima mnogo muzeja. Jasno, sve ima svoju istoriju, a videćete i u narednim postovima deo, da kažem, stvari, koje imaju svoj muzej.


Obožavam vodu! I rešila sam, definitivno, da, kad odem u penziju (hahaha! Penzija! Mada, ko zna, možda i doživim), kupim sebi ovako nešto i plovim svetom. To bi mi bilo i više nego dobro!







A vama? Ko želi da mi se pridruži?





недеља, 22. септембар 2013.

Krenem ja, tako...

Da, krenem ja, tako, sa svojom tašnicom u rukama. Prvo u Beograd, kod Nene, a posle dalje. Krenem sa filmom u glavi kako će svet poludeti za mojom tašnom, kako će Luj Viton, Šanel i ostali pasti u drugi plan. Međutim, nije da tašna nije bila primećena, samo je put do Beograda kratak, vreme loše pa su ljudi neraspoloženi za razgledanje. Zapravo, nije vreme loše, što se mene tiče. Naprotiv, odlično je, samo ljudi kukaju na vrućinu i zato nisu bili raspoloženi za razgledanje. No, biće vremena. Dva sata na aerodromu, mnogo ljudi, sigurno će se naći neko...

Pošto ni u ogromnim redovima niko nije primetio moju tašnu, bar nije pokazao da je primetio, krenuli smo dalje. Sav narod je prošao, samo su mene vratili da se izujem, jer su ostale još samo cipele i zbog njih sam "zvonila". Zaboga, nije moj dan, ali bar su mi čarape iste, jer imam običaj da obujem različite. Mahinalno, naravno. Ne, ne gubim nadu! Ima još da se putuje.


Pošto moja ćerka prvi put putuje avionom, plašila sam se kako će reagovati, pa sam tokom uzletanja pričala i pričala kako bih joj odvratila pažnju, ali je usledio odgovor: "Mama, u redu je, ne moraš ništa da pričaš, baš je super, samo mi reci gde je taj padobran što stjuardesa kaže"? "Vaau, smem li da ga vidim"? 



Vreme je bilo jako lepo, vedro, oblaci savršeni, pa smo slikale svaki čas, a kad smo videli kišne oblake, znali smo da stižemo. To je siguran znak.


Naravno, tašnu niko nije primetio. Kakvi ljudi! Nisu čak išli ni u toalet, pa onako u prolazu da bace pogled! Nema veze.

Kad smo stigle, dočekao nas je Elvis, komšijin pas, koji je po čitav dan na prozoru, on je sigurno primetio tašnu.


Naravno, odmah sam se bacila u akciju! Šetnja, kupovina omiljene hrane, slatkiša...

Ono što se meni često dešava, jeste da mi neke slike misteriozno nestanu, kao što su nestale ove koje sam napravila prvog dana boravka u Holandiji, a onda se, još misterioznije, pojave i to na mestu koje sam pregledala sto puta. I ovog puta će tako biti, a dok se to ne desi, pokazaću vam šta sam radila, već, drugog dana, jer mi je bilo dosadno. Elvis nije baš društvo za komunikaciju a i ne razume srpski.

Dakle, laminat,


krpice, dve boje,



stara saksija, presečena na pola i ručkice napravljene od plastike,




stara solarna lampa sa kojom ne znate šta da radite, kao i plastična flašica, je sve što vam je potrebno. Kasnije su se ove krpice ispostavile kao nepotrebne...

 
Evo i zašto. Umesto cvetića, koje sam od njih napravila, stavila sam saksije sa pravim cvećem, pošto sam na laminat dodala sliku koju sam isprintala. Fiksirala sam lakom, naravno, i to u nekoliko slojeva. Izdržalo je kiše i dva nevremena. Baš nevremena!



Onda sam dodavala još detalja,


pa još malo...

pa sam napravila pečurku od solarne lampe,


pa je posadila,


onda dodala još cvetića od korneta od jaja,



da bi sve, na kraju, izgledalo OVAKO:




Jeste, istina je, cveće nije moje, prešlo je od komšija i ja sam ga vezala. Mislim, kad je već samo došlo, zašto da ne?


петак, 6. септембар 2013.

Upoznajte gospođu Dragicu

 Pre nego što počnem o događajima i slikama sa odmora, želim da upoznate, kao što rekoh, gospođu Dragicu. Dugujem joj ovaj post, kao i izvinjenje što ga nisam objavila ranije. A zašto nisam? Iskreno-ne znam, jer su slike bile spremljene, sređene, ali se uvek nametala  neka druga tema.

Pisala sam o "Zlatnim nitima" u Vrnjačkoj Banji, a na slikama ste primetili onaj divni, heklani kišobran. E, to je delo gospođe Dragice. Njene lutke su bile, po meni, nešto najoriginalnije na toj manifestaciji, a mislim da niko nije ostao bez komentara-ovakvog ili onakvog, svejedno. Razmenile smo brojeve telefona, adrese i dogovorile da se vidimo u Banji kad bude prilike. Tako je i bilo.

Dragica živi u Francuskoj, u mestu Rambuje. Rodom je, kaže, iz cele bivše Jugoslavije, od Vardara pa do Triglava. Tako i sad živi.
Po zanimanju ekonomski tehničar, ali je u Francuskoj radila u kuhinji jednog restorana. Imala je prilike da radi i bolji posao ali nije htela. Majka dva sina, dva uspešna, mlada čoveka. Lepo crta, lepo peva, svira klavir... Kad je otišla u penziju, htela je da se bavi humanitarnim radom, to joj je prvo palo na pamet, ali, zamislite čuda! U Francuskoj imaju psihološku podršku za ljude koji odlaze u penziju, savetovališta i stručnjake koji im pomažu da se prilagode novonastaloj situaciji. Kakav narod! Verovatno zbog toga kod nas ljude i ne zapošljavaju da ne bi morali u penziju. Mislim, nemate čemu da se prilagođavate i to je jednostavnija varijanta, nego da vas odvajanje od posla šokira i ostavlja posledice po psihičko zdravlje, zar ne?

Onda je došla na drugu ideju i napravila svoju prvu lutku, kao poklon unuci. Nije bila zadovoljna, pa je napravila drugu, posle druge treću i tako redom... Sa njima je imala predstavu u pozorištu, dala im je imena, odeću, karakter... Svaka je, na svoj način različita, a ipak ista, u smislu da je njihov nastanak uslovljen ljubavlju i željom da se napravi nešto novo, lepo, da se nečemu tako jednostavnom, kao što je konac, da neki novi, lepši oblik.








Pričale smo dugo i o svemu, što u njenoj sobi, što u bašti restorana, što šetajući ulicom. Kod nje ste uvek dobrodošli! Kaže da uživa u tome kad ljudi dolaze i gledaju njene lutke, dozvoljava da ih slikaju, uzmu u ruke i da im se dive, hvale ili kritikuju.

Radi i odeću za sebe, narukvice, šalove i sve je specifično po tome što se radi odjednom. Ja sam mislila da ove narukvice hekla krug po krug, pa sastavlja, ali sam pogrešila.














Njeni crteži, izgledaju jednostavno, ali su jako dobri. Neki su napravljeni dok je ležala u bolničkoj sobi, kad nije sebi dozvoljavala da se preda i podlegne onome što je htelo da je savlada, a neki su napravljeni u trenucima odmora i uživanja.




Sve u svemu, Dragica je veoma pozitivna žena, puna snage, razumevanja, a postigla je ono čemu bi trebalo svi da težimo, a to je da živi u harmoniji sa samom sobom. I pored svih teškoća i problema zato što je ona iz cele bivše Jugoslavije, pored svega što joj je to i donelo i odnelo, u njoj nema ni besa, ni ljutnje, samo razumevanje i razumevanje...

Jako je lepo kad čovek sopstvenim rukama stvara nešto, kad imamo neku veštinu kojom vladamo i kad svoje znanje upotrebimo na konstruktivan način, kad ne brojimo godine i mislimo da je za nas kasno. Svaki novi dan donosi nešto novo i treba uživati u tome što nam se pruža. Treba voleti i sebe i druge.