уторак, 30. јун 2015.

Sitnice koje leto znače

Volim leto. Razloga je mnogo zašto je tako. Ako je proleće simbol rađanja, života, leto je, za mene, simbol života, u smislu življenja. Lepo vreme, šarenilo, gomila boja, ljudi oko mene... Ma, svega! Leti, skoro da nema stvari koja mi ne odgovara.

Ovi prelepi krinovi su se, baš, rascvetali. Puna ih je bašta. Uživam u pogledu na njih,





a ovaj beli, još i prelepo miriše!








Nisam odolela da deo te lepote ne unesem malo i u kuću, iako, u principu, ne volim da berem cveće iz bašte. Nekako mi je draže da tu ostane, iako će svakako uvenuti, gde god bilo. Prvu, a i svaku narednu kafu, lepše je popiti u ambijentu ispunjenom bojama,


 ili pored reke, gde su stolovi i stolice napravljeni na ovaj način. To ambijentu daje neku posebnu notu, neki mir usred gradske gužve. Sa pogledom na reku, imate osećaj da ste daleko od svega. Šum vode umiruje, a meni je posebno drago jer vidim da se način razmišljanja polako menja i da ljudi žele nešto novo, drugačije, prirodnije...


 A kad smo već kod leta i boja, šteta je ne preneti ih svuda. Jednobojne majice uvek se mogu osvežiti nekim detaljima.



 Nataša zna kako! Šabloni i folije koje predlaže, sa moje strane-dobra volja i stare majice su spremne za leto!


A i stari kišobran doteran akrilnim bojama... Letnji pljusak ume da bude romantičan, ali nije loše da imate kišobran.

Takođe, volim kad mi je sve na mestu. U većini slučajeva nije, naravno, ali se trudim da bar u kuhinji bude. Sitnice, koje često koristim, volim da mi budu pri ruci, iako postoje i one koje su toliko lepe, da mi je žao da ih i otpakujem. Tad kupujem duplo.





Žuta, boja sunca, ovog puta je spontano prevladala svuda, iako sam, ustvari, planirala da to bude plava. Ne znam kako je do toga došlo, a nema ni veze, lepo je i ovako.

Uživajte u letu, jer je svaki dan neponovljiv i jedinstvena je prilika da uradimo nešto lepo. Bilo za sebe, bilo za druge. Sitnice su jako važne!








петак, 26. јун 2015.

Letnji dan













Danas je jedan od onih lepih, sunčanih dana, obojen mirisima i zvucima leta starog tek nekoliko dana. Dan, ispunjen sitnicama koje lični, unutrašnji svet, ograđen tvrđavom, održavaju živim, ne dozvoljavajući  nikome da dopre do njega i poremeti ustaljeni, harmonični poredak stvari.
Zraci sunca prosipaju se po cveću koje polako otvara svoje latice upijajući svu svetlost i toplotu, sve boje života, ne mareći za ono što se dešava korak dalje. Ono je slobodno - raste, cveta, živi, uvene, sve tako mirno i bez protivljenja. Ima nešto u tome, što ostaje nepojmljivo čovekovom umu. Neka lakoća ili šta već, ne znam...
Usmeravam svoja čula na lepotu koja dolazi spolja i skupljam svaki njen tračak, smeštajući ga unutar zidova tvrđave, gde će biti zauvek sačuvani u svom iskonskom obliku, netaknutom i  čistom.
Misli se ređaju. Jedna za drugom. Ne znam im broj, a ne mogu ni da ih ukrotim. Davno sam prestala i da pokušavam, jer sam shvatila da više volim da ih, razbacane, skupljam i slažem. I one su slobodne, pa neka ih, neka lete! Vratiće se u vidu odgovora, kad-tad, a neke će, nakratko, oživeti i opet biti složene u glavi, tamo gde stanuje sećanje. Sećanje, satkano od tananih niti leta koja su prošla, od tragova dana, noći, rumenih zora i svega što obično bitisanje čini životom.
I, da! Baš ovoga dana, u ponoć, još jedno leto će biti iza mene. Ono ostaje, a ja idem dalje. U novo leto, starija za toliko da znam da ne treba ništa zatvarati u tvrđave, da lanci i katanci ne pomažu, a opet, šta pokloniti nekome ko je sasvim, sasvim poseban? Nekome, čije su pesme oružje ubojitije od svakog  mača? Nekome, ko zna da prospe sve zvezde po kosi i da ih pred svitanje vrati u oblake? Starija, taman toliko da znam kakvi ljudi mogu da budu, ali da ne mogu bez njih. Kakvi god bili, deo su učenja, odrastanja i različitosti koja ume da boli, ali i da oplemeni. Put, četiri decenije dug, naučio me je mnogo čemu, a pre svega da neka iznenađenja mogu biti lepa i prijatna, bez obzira što su upakovana u male, neugledne  kutije, da neko cveće raskošnog izgleda i mirisa može biti otrovno. Naučio me je da hodam uzdignute glave, čak i kad hodam po mraku… I kad padnem, da ustanem, makar  plačući, ali da ustanem, jer i suze su za ljude. Onaj ko ne plače, nije čovek, kao ni onaj što ne pogreši, ne tuguje, ne voli, ne smeje se…
I ta leta koja su prošla i ona koja će proći, imaju svoje ćudi, ali su, kad se na kraju pogleda, u ravnoteži, kao da neko meri na vagi svaki naš dan, udisaj, svaki osmeh i suzu, svaku ljubav i bol. Kao što vetar oduva oblak, tako nas život nosi na mnogo strana. I pruža mnogo. I oduzima… Po nekim njegovim zakonima, ostavljajući nam mogućnost i priliku da se pogledamo u ogledalo i vidimo njegov odraz na sopstvenom licu.
Pre nego što se ovaj dan na granici između dva leta smiri, i pre nego što nastupi ponoć, čija prva sekunda znači novu deceniju, mislim o tome što dolazi. Sve je lepo, ali i dalje se pitam: šta pokloniti nekome ko je sasvim, sasvim poseban?

среда, 17. јун 2015.

A sutra...

 A sutra - po dogovoru! Rekla sam vam da ću nastaviti sutra, i nastavila sam. Završila tuniku koju sam počela, jer sam videla da nešto ne valja. Shvatila sam gde sam grešila, ispravila to i evo je!



Uh! Ja baš puno naučim iz svojih greški, pa ih valjda zato i pravim. Uvek mi dođe da napravim još neku!
A onda sam krenula dalje. Standardno, kad me uhvati manija, ja ne prestajem, pa sam ovoj majici, koja je malo uska, dodala ovu čipku na leđima. Lep je detalj, zanimljiv, baš, a nije ni teško.




Ogrtač, izuzetno kvalitetan, ali jako, jako veliki, koji je komšinica htela da baci, takođe sam malo doterala. Skratila sa strana, dovela na odgovarajuću dužinu i širinu i obradila ivice na već poznati način. Akoje do ogrtača, zima može odmah da dođe, ja sam spremna. Imam čak i dva šala! Ista kao ogrtač! To je ono što sam odsekla sa strana.



I eto, tako... Sve to za jedan dan i plus ove kecelje od jedne dečije, duge suknje.


Nastavljam u istom ritmu. A vi? Šta vi radite ovih dana?