четвртак, 27. јун 2013.

To što ti leži na srcu

TO ŠTO TI LEŽI NA SRCU, NEKA TI LEGNE U KREVET, bila je prva želja za ovaj rođendan. Naravno, od moje drugarice koja zna tačno šta da mi poželi i zna da me nasmeje! Pa, pre nego što odem da legnem, nadajući se da ću se probuditi i videti to što mi leži na srcu, pomislih da bi bilo dobro da napišem post, jer mi se, od jutros, dešavaju samo lepe stvari. Tako je to kad slavite rođendan i kad ljudi koji vas vole žele da vam prirede iznenađenje i ulepšaju dan.








Naravno, svi su ustali pre mene, čujem, trči se po kući, a onda je moj sestrić došao da me probudi i kaže: "Moja mama nije tu". "Dobro" kažem ja. "Šta ja imam s tim što tvoja mama nije tu"? A on me gleda, pa šta sad da kaže, misli, gleda, misli i odjednom izgovori: "Mogla bi da ustaneš na primer, da mi oljuštiš krastavac" E, ako je krastavac u pitanju, ustajem odmah.
Kad, u dnevnoj sobi, on i moja ćerka lepo obučeni, doterani, uz pomoć moje sestre, postavili sto, skuvali kafu, a sve ovo su napravili juče. U tajnosti!!!








Možete misliti kako mi je bilo! Nemam reči! Oni su moj život, moje male, dobre, dušice! Koliko je samo ljubavi u njihovom zagrljaju u tim malim, naivnim lažima, njihovim tajnim dogovorima, sa koliko ljubavi su sve ovo spremali... Zato vredi slaviti rođendan, jer time slavimo život.

I kao što sam obećala, evo slika mojih ljiljana, koji su ubijeni gradom i nevremenom pre neki dan, ipak uspeli da se oporave i na svoj način doprinesu lepoti današnjeg dana.





Jun je mesec koji najviše volim. Sve cveta, miriše, naročito lipa, koja me uvek podseti na neke lepe momente, a jedan od tih momenata je i matura. Maturirala sam pre 20 godina. Ja i još 32 nas, izašlo je iz srednje škole, misleći da je iza nas nešto mnogo teško i dosadno. Putevi koji su se prostirali ispred nas, nudili su mnogo novih mogućnosti, uzbuđenja, svet je postojao samo zbog nas...
Kad smo se videli i posle 20 godina, nećete verovati, ali isti smo! Isti ljudi, iste naravi, smeh, dobar provod, vesela atmosfera... Obradovali smo se jedni drugima od srca, zaista od srca. Ništa se nije promenilo. Nismo osvojili svet, ali još imamo istu želju. Bez obzira što životne priče nisu svima baš vesele, niti onakve kakve smo hteli da budu, ipak ne odustajemo od svojih snova. Razredna nas je samo gledala i sa osmehom rekla: "Moja draga generacija".

Slike sa proslave su na fb, hoću reći, deo slika. Bilo je nezaboravno i veselo, pre svega, jer uvek smo bili takvi.

I za kraj, jedna lepa pesma, simbolična, u skladu sa današnjim danom, za koji želim da vam bude lep, isto kao i meni, a želju sa početka posta, šaljem i vama.



четвртак, 20. јун 2013.

Stolica

Ah, evo i mene! Čini mi se da sam bila odsutna sto godina! Toliko dešavanja ovih dana, da mi se čini da sa vremenom nešto nije u redu. Posle popodnevnog sna, od samo sat vremena, vratila sam se u normalu. Hm... Normalu...
Znam šta bi neki rekli o toj mojoj "normali" jer se moje i njihovo normalno stanje znatno razlikuju, ali relativnost je uvek prisutna u stavovima i mišljenjima, tako da, šta god ko mislio, ja tvrdim da sam u "normali".

Položila sam ispit iz patologije. Uh! Nije to toliko teško, koliko moja "normala" znači i dozu neodgovornosti, jer koliko god vremena imala, ja poslednjih pet dana učim. I ne samo to, nego svaki put kažem kako više neću tako da radim, a znam da hoću. Na ispitu šok! Dolazi devojka i kaže: "Nisi valjda naučila celu knjigu? Mi smo dobili skraćenu verziju".  Majko mila! Zar smo nas dvoje u tolikoj grupi jedini nenormalni, da nam nije palo na pamet da tako nešto postoji? Ok, nema veze. A kad sam ja videla da oni nisu ni tu, skraćenu verziju dobro naučili, možete misliti šta mi je došlo da im uradim!!! I tako, dođem ja na red, odgovaram, na pitanja, gomilu dodatnih pitanja, njima lepo da pričaju sa mnom,  a ja mislim: "Ljudi, puštajte me odavde! Imam posla kod kuće, i to ne malo, nego gomilu. Em sam naučila, em me dodatno ispitujete. Nije pošteno". I tako prođe i taj dan, vrlo uspešno, ja osvetlah obraz i dadoh se u akciju. Da se opustim malo, red je!

Sredila sam, najpre ovu stolicu. Stvarno je bila lepa, ali njena lepota nije dugo trajala. Da, dokaz više da je lepota prolazna, a plastična hirurgija unosan posao. Ako to primenimo na stvari, rezultat je sledeći:










Ovaj materijal imam već dugo i mnogo mi se sviđa. Lepo, plavo... Nisam znala šta sa njim, jer je krut, pa je zato stajao u ormaru, ali, eto, na ovoj stolici, baš lepo izgleda. Svima deluje neobično. Istina, mogla sam ove ivice malo bolje da uradim, ali može da se popravi, samo da se još malo zategne na dva mesta.

Tatinu radionicu sam uzurpirala, to sam vam rekla. Ima tu svega i sve će biti sređeno u najskorije vreme. Radim u pauzi između ručka, večere, plevljenja cveća, bašte, odlazaka kod zubara, na pijac... Kao i svi vi, uostalom.




U svakodnevnim obavezama nema skraćene verzije, ali postoje trenuci uživanja i stvari koje volite da radite. Ne moraju biti velike ali moraju nas ispunjavati. Srećan je ko ume da ih prepozna. Razumemo se, zar ne?

недеља, 16. јун 2013.

ŽIVEO ŽIVOT





Da, čuli ste. Bili smo u gostima kod Nene. Sjajno smo se proveli. Nenu znate, čuli ste i za Čupka, novog člana porodice, tako da ja nemam tu šta da dodam, osim da je njen muž divan čovek, a ćerke dobre, lepo vaspitane devojke i prave lepotice. Šetali smo, brali cveće po Zemunu, obilazili muzeje, naravno, a kad god se ode u Beograd, mora da se obiđe i Filozofski fakultet, jer je na njemu odsek za arheologiju. Čisto da se zna gde će se studirati i eventualno, šta je potrebno za upis, iako do tada, ima vremena. Ali, BAŠ ima vremena.
U bivšoj RK Beograd, je izložba pod nazivom " Živeo život" koja prikazuje kako se to živelo u staroj Jugoslaviji do 1990. Ko god je u prilici, neka ode, jer je osećaj neverovatan. Smeh, suze, pomešana osećanja, pitanja... Svega tu ima.
Ne pripadam generaciji koja zna za taj deo LEPO SE ŽIVELO zato što je Tito bio živ. Ja znam za ono što je došlo posle. Jednostavno, to su neke stvari koje me podsećaju na detinjstvo i rano školovanje. Izložba je organizovana tematski, na puno prostora i ima se šta videti.


 Na ulazu, vodič kroz izložbu.



  Sladoledi koji i sad postoje, pod istim imenom, ali u različitim pakovanjima, a ovde ih možete kupiti, baš u ovim pakovanjima,




 časopisi za sve generacije,

 tristać u kome nisam mogla da se snađem, a čini mi se da to nije bilo tako davno...

 Borosane koje su nosile sve prodavačice i koje su se meni uvek sviđale.

 Moda,
 grb koji su rudari napravili Titu od raznog kamenja. Izgleda prelepo!

 Štafeta mladosti,
 STARTAS patike. Ko ih je imao, bio je glavna faca.

 Ženski časopisi,



 prevozna sredstva i registarske tablice,

 majice sa radnih akcija,

 ZAGI. Njega se sećam, jer sam gledala tu Univerzijadu.

 Sportisti, Moka Slavnić i Krešimir Ćosić,

 prenos utakmice. Neverovatno, zaista!

 Ova slika mi je posebno zanimljiva, jer je gospodin koga vidite ovde, gradio Muzej vazduhoplovstva. Objašnjavao nam je kako je to bilo, do detalja.

 Ko ne zna za Džaju?

 Opet sladoledi. Pogledajte cene.


 Putovanja. Kofer, na tristaća i kreni!

 Ovaj mlin me je ODUŠEVIO!!! Totalno sam zaboravila na njega!





 Ovo smo jeli, pili, koristili,

 dan provodili u dnevnoj sobi, koja je izgledal ovako,

 prali veš u ovome...

 Ovo je bila sjajna ideja, čija god da je.

 Mate Parlov,

 mirisi,

 emisije,

 džuboks, koji je bio dovoljan da se napravi žurka,

 učionica,

 gitara, posteri, muzika...




Ovde su mi baterije bile pri kraju, ali sam uspela u bioskopu da snimim ovo. Inače, stolice u bioskopu su iz čačanskog bioskopa "Sutjeska", iz 1950 godine. Drvene, na sklapanje...

Ima tu još mnogo stvari koje je lepo videti i koje vas neće ostaviti ravnodušnim. Bio je to svakodnevni, lep život, ispunjen očekivanjima. Jednostavan, ali lep i sadržajan. Ciljeva je bilo mnogo, ni jedan nije bio nedostižan. Kako ovo sve izgleda nekome ko ima 9 godina i ko ne zna za život bez mobilnog telefona, interneta? Pa, izgleda mu lepo, ali čudno i pomalo smešno.