среда, 29. октобар 2014.

Još jedna oktobarska priča

 Oktobar, baš, ume da iznenadi, čak i nas koji živimo u planinskim predelima. Da, znali smo, pašće sneg, ali ja sam se, iskreno, i pored velikog zahlađenja i belih vrhova Stolova, nadala da neće, ili bar ne ovoliko, ali, kao da će sneg mene da pita...
Istina, brzo je i spao, ali je, definitivno, najavio dolazak zime. To se oseća i u vazduhu, u njegovom mirisu, vidi se po jutru punom inja.

Baš je idilično gledati pahulje iz sobe u kojoj pucketa vatra sa šoljom čaja u ruci. Tad počinjem da pravim planove šta ću raditi kad dođe zima i kad sneg, baš, zaveje.





A samo dva dana pre ovoga, grad je izgledao ovako. Prohladno jutro, ali okupano suncem koje obećava, već za koji sat, prijatnu toplinu oktobarskog dana.
Pila sam kafu na ovom mestu i uživala u razmišljanjima, u čavrljanju prolaznika. Volim da posmatram kako se neko mesto budi.

Opet, slikano telefonom, ali nije suština u dobroj fotografiji, iako je ona, bez sumnje, važna, već je suština u tome da atmosferu ovog mesta morate osetiti!
Kafana "Pariz" je simbol grada, a da je zaista tako, dokazuje činjenica da, kada je bila oštećena u zemljotresu, ljudi su, zaista bili tužni. Iz svakog meštanina su izbijale posebne emocije koje su se mogle videti u očima, osetiti u uzdasima, prepoznati u pogledima.


Na sreću, brzo je obnovljena. Spolja je izgubila malo od svog šarma, valjda joj je prethodni, stariji, izgled davao neku posebnu notu, mada, nije loše ni ovako. Opet kažem, nije suština u spoljašnjem izgledu, nego u atmosferi koja se mora osetiti.

Ovo mesto je bilo stecište nekadašnje boemije, intelektualaca, prave gospode. I dan danas ćete ovde sresti ljude koji, oslanjajući se na štap, dolaze da popiju kafu, pročitaju novine. Naravno, sa kravatom oko vrata i šeširom na glavi. Ni taj štap ni gomila bora, oslabljen sluh, ne mogu narušiti lepotu onoga što izbija iz njih a čime zrači cela njihova pojava. Nažalost, prave gospode je sve manje, kao i pravih intelektualaca i boema u svakom pogledu, ali ono što me raduje, jeste da još postoje ljudi koji osećaju "Pariz". Osetiti je prava reč, verujte.

A ja verujem da se i Nenad Terzić, pesnik, koji je ovde živeo i koji je odrastanje pored reke Ibra i neke,  njemu, lepše dane vezane za ovaj grad, utkao u svoje stihove, veoma dobro seća ove kafane.

Nenada sam "upoznala" preko FB, u nekoj grupi, više se i ne sećam gde tačno i ono što mi se dopalo u njegovom pisanju, jesu jednostavnost u izražavanju misli i emocija koje su iskrene, jake i duboke.
Njegove pesme su dopadljive na prvo čitanje upravo zbog svega ovoga što sam navela.



Ovde možete pročitati više i uveriti se da "Život nije život bez čudesa" kako kaže i sam naslov zbirke Nenadovih pesama, pomalo tužnih, pomalo setnih a u svakom slučaju pozitivnih.

Uživajte u stihovima, toplim sobama, pisanju postova, skitanju u svemu onome što volite, jer smisao života je u ljubavi koja uvek iznedri lepe stvari i koja nam pokaže pravi put. Kao i Sneški...


четвртак, 23. октобар 2014.

Jelena i kraljevi Kraljeva



Ovih dana se navršilo sedam vekova od smrti kraljice Jelene Anžujske, pa je tim povodom, u Narodnom muzeju u Kraljevu organizovana veoma lepa, zanimljiva i impozantna izložba sa izuzetnom posećenošću, što me posebno raduje.

Ko je bila Jelena Anžujska?



 O njenom poreklu postoje dve teorije. Izvesno je da je bila Francuskinja i kraljevskog roda, a nadalje, svaki istoričar ima svoje viđenje koje nastoji da utemelji na istorijskim činjenicama činjenicama.
U 13. veku, udala se za srpskog kralja Uroša I na dvoru u Deževi, do koga se dolazi, kako mi kažemo "uz Ibar". Do mesta gde je bio srednjevekovni Ras, put je, ne baš ravan, ali je prijatan jer je ispunjen istorijom, pričama i prirodnim lepotama.

Ne znam kako je Jeleni izgledao dolazak u Srbiju, ali se njen buduću muž, Uroš I potrudio da joj ga ulepša tako što je celom dolinom zasadio jorgovane. To mesto je poznato kao Dolina jorgovana.




Kraljica Jelena je bila izuzetno obrazovana žena, plemenita i žena koja je imala viziju i cilj. Osnovala je prvu žensku školu, gde su devojke učile vez, muziku i sticale razne veštine koje bi mogle da im koriste. Učile su da pišu, čitaju i nisu samo bogati imali tu privilegiju. Naprotiv, izvori kažu da je i siromašnim devojkama bila pružena mogućnost da se na ovaj način prosvećuju. Činjenica je da je Srbija zahvaljujući njoj doživela preporod samim uvođenjem trgovine sa Dubrovnikom, razvojem zanata i ostalim aktivnostima kraljice koja je, očigledno, vodila državnu politiku razlilčitu od one na koja je do tada vođena. Kao vodeća žena tog doba, umela je da održi ravnotežu između Istoka i Zapada i stvori dobru osnovu za uspon Srbije.







Sahranjena je u manastiru Gradac, njenoj zadužbini. Na slikama su grob i žitije kraljice.









Jelena Anžujska se poštuje među Srbima, kao svetiteljka, kraljica, vladarka, majka kraljeva Milutina i Dragutina, zaštitnica siromašnih, a u narodu su se zemlje, kojima je ona vladala, zvale "zemlje kraljice majke".

I još nekoliko detalja sa izložbe:














 Oktobar je mesec kada u Kraljevu ima mnogo kulturnih dešavanja, jer u tom periodu se obeležavaju događaju koji su, pre svega, značajni za grad i kojima se predstavlja kulturno, istorijsko i sva druga nasleđa. "Kraljevi Kraljeva" je naziv likovnog konkursa u organizaciji KC Ribnica, gde je pristigao veliki broj izuzetnih radova. Konkurs je bio otvoren za sve učenike osnovnih i srednjih škola, a na izložbi su predstavljeni najuspešniji autori. Neki radovi su nagrađeni, neki pohvaljeni a neki samo izloženi. Ne znam kako im je uspelo da izdvoje najbolje radove, kako su doneli odluku koga će da nagrade, jer je, verujem, bar na osnovu toga što sam videla na izložbi, bilo i više nego teško.


 Loše je slikano, vidi se, ali drugačije nije moglo. Čiji je ovo rad? Nije teško pogoditi, zar ne? Nije nagrađen, izložen je, ali i to je uspeh.



Svako je na svoj način dočarao deo prošlosti, neko veštije i bolje, neko slabije, ali je odziv bio veliki i dokaz je da se deca ne takmiče zbog nagrade nego da pokažu talenat, dobru volju, duh...

Kraljevo je ponosno na svojih sedam kraljeva krunisanih u Žiči, na svoje kraljice, ali može biti  ponosno i na one koji tek dolaze.

понедељак, 6. октобар 2014.

Da, moguće je

Eto, i ja da ugrabim malo vremena za sebe. I šta sam odlučila da uradim? Pa šta drugo nego ono što volim, a to je da se vratim blogu. Da, moguće je... Novi post, konačno!!!

A šta sam radila sve ovo vreme dok me ovde nije bilo? U svakom slučaju, postoji samo jedna reč, a to je SVAŠTA! Bukvalno tako, verujte.

O letovanju i odmoru ću kasnije. Uglavnom, prošao mi je u skitanju, radu koji nije vezan za hobi, već za svakakve sitne i krupne stvari. Ima tu dosta da se priča. A uživala sam i u blagodetima jeseni, tipa zimnica, krečenje, čišćenje... Sad je i sa tim gotovo.

Nego, Ana me je tagovala i postavila pitanja u vezi šminkanja, kozmetike i ostalih stvari, na koja ja imam samo jedan odgovor a to je DM i Balea. Jasno, naravno, šminkam se. Mislim, da, moguće je i to, iako vrlo retko. Nokti su mi uvek nalakirani, što jeste-jeste, a parfemi, kreme za telo i sve ostalo je stvar higijene. Maskaru sam sakrila, kao i rumenilo, neka mi se nađu. Ne daj Bože, iskrsnuće mi da idem negde, a i jedan par štikli. Upotrebljivih,  naravno.

Ustvari, meni je to super! Možda zvučim uvrnuto, ali nekada mi je šminka i ostale (ne)važne stvari bila prioritet u životu i da mi je neko rekao da ću uživati u tome da moje dete rastura sve te stvari, ne bih mu verovala, ali istina je! Živa istina! Da, da, i to je moguće! Čovek se menja. Od parfema, najviše volim "Lagunu" Salvadora Dalija, a ni toaletna voda pod istim imenom nema mane. Od letnjih, volim "Adidas", "Puma" i ostale koji imaju tu mirisnu notu. Ne volim, tj. užasavam se kad vidim da ljudi ne razlikuju dnevnu i noćnu toaletu, a takvih je sve više... Ili ja, možda, postajem, netolerantna, da ne kažem stara?

A evo i jednog recepta, inspirisanog jelom koje se zove "Francuski ćevap" a našla sam ga na netu, na nekom sajtu o kuvanju. Ukucala sam najčuvenije pitanje koje glasi ŠTA DA KUVAM DANAS i izašao mi je pomenuti ćevap. Između mesa i povrća, ja biram povrće, ali nije bilo smisla da  ne jedem ono što sam ja ličlno spremila. Ko zna šta bi ljudi pomislili...

Dakle, propržiti šampinjone,


                                 Blanširati brokoli,

                             
                               Malo krompira, da se ne baci


Ne, ne šalim se, zaista, nisam znala šta ću sa dva krompira, pa sam umutila pire, dodala jaje, so, začine... E, sad, ono čemu ja pribegavam kad nema belog luka, jeste senf. Daje lep ukus jelu. A i kad vas mrzi da ljuštite beli luk, uradite isto. U suštini, nema razlike u tome da li vas mrzi da ga ljuštite ili ga zaista nema. Svodi se na isto, zar ne?


U tu smesu dodati mleveno meso i ostaviti malo da se sjedine ukusi. Nakon toga, na dasci posutoj prezlama ili palentom, rastanjiti deo smese,


na koji se stavi list kačkavalja, šampinjoni i koji se urola. Lepo se oblikuje masa, bez brige. A znate li zašto? Zahvaljujući krompiru, tj. pireu.

                                       Pržiti i to je sve!


Ja sam servirala uz šampinoje u pavlaci i brokoli, ali moguće je praviti bilo kakve kombinacije. U svakom slučaju, ukusno je.

A što se skitanja tiče, priču počinjem od kraja, a to je POTPEĆKA PEĆINA koja se nalazi u selu Potpeće, između Užica i Požege i specifična je po mnogo čemu.
Prvo, to je pećina koja ima najveći pećinski otvor na Balkanu, unutra nije hladno, ne ponire, kao većina pećina.

Duga je 10 km, ali je za turiste otvoreno samo 555 metara, vodiči su ljubazni, okruženje je lepo. Ima dosta restorana, a tu je i selo Zlakusa, čuveno po grnčariji, pa usput ima dosta radionica u  koje možete ući, videti ih i kupiti nešto ako vam je volja.

Glina koja se ovde koristi za izradu posuđa je PRAVA pravcata, tako da, ako se odlučite da kupite nešto, budite sigurni da će vam to i trajati.

Evo slika iz pećine:




                                Veoma je visoko!




Pećinski ukrasi su jako lepi. Naravno, nisam propustila da uzmem neki, jer su mi uvek bili fascinantni, kao i proces njihovog stvaranja, mada ih je teško izlomiti. Gumeni čekić bi završio posao za neki veći komad, ali njega čuvam u kolima, treba mi kad spuštam ručnu kočnicu. Smejte se slobodno, ali taj trik mi uvek upali. Ustvari, da je sve kako treba  ne bi bilo zanimljivo.

Ta, znate me! Ako nije neki "patent" u pitanju, nisam živa!

U svakom slučaju, uživajte! U čemu god! Bilo da je u pitanju šminkanje, skitanje, kuvanje, hobi, radite to tako da vam srce bude ispunjeno!