среда, 27. март 2013.

Koje je boje potok?

Juče je moja ćerka učila jednu pesmicu u školi, koja se zove KOJE JE BOJE POTOK?

Jako lepa dečija pesmica koja govori o tome kako svi vidimo različito jednu te istu stvar.

Potoku koji teče šumom, prilazi OPREZNO jelen, i pošto se napio vode, zaključio je da je potok ZELEN. Zatim je, tom istom potoku, prišao SKAKUTAVI zeka i zaključio da je potok od SREBRA. BELI leptir je rekao da je potok BEO, kao oblaci nad njim. VESELOJ lastavici, potok je bio PLAV, kao nebo, a kad je dan ugasio svoje boje, PLAŠLJIVA srna je videla zvezde i po njoj, potok je sav OZVEZDAN.

Različiti ljudi, različiti karakteri, različita viđenja života. Nikad pre nisam imala prilike da, u jednom danu, razgovaram sa toliko ljudi različitih karaktera, kao ovih dana na vežbama.
Naravno da sam srela mnogo ljudi, vodila razgovore sa manje ili više smisla, ali ovde je situacija specifična, samim tim što je u pitanju bolnica i različite bolesti, kao i načini na koji se ljudi nose sa njima. Njihov potok ima boju želje i nade, vere, zbunjenosti... Svega po malo. Meni lično je najdraže kad im moja pojava izmami osmeh, kad im se obratim po imenu, kada ih svojim pozitivnim stavom ohrabrim i podignem iz kreveta. Ne hvalim se, ne uzdižem sebe, jednostavno, ja volim da se smejem, volim da su ljudi oko mene veseli i sve ću učiniti da bude tako.

Znaju neke stvari da mi pokvare raspoloženje, ali uvek se desi nešto što će ga popraviti i ubediti me, po ko zna koji put, da je život lep i da sam ja MNOGO, MNOGO bogata žena!
Danas sam došla kući umorna, pokisla, bilo mi je hladno. Nije baš najprijatnija situacija, zar ne? Dok ispijam kafu, čuje se zvono. Poštar je doneo nešto za mene. Iz Italije! Odmah sam znala ko je i već mi je veeeeeeeeliki osmeh bio na licu dok sam otvarala paket iz koga sam izvadila ovu knjigu!


Moja draga Fikreta! Ona i njena ćerka su htele da me obraduju, pa su kupile knjigu za moju ćerku, koja je, verujte, fenomenalna. Od poveza pa do ilustracija. Knjiga je na italijanskom, što mi je posebno drago, jer je drugi jezik u našoj školi baš italijanski, što znači da će moći sama da je čita već naredne godine! Ne mogu vam opisati moć saznanja da postoji neko ko misli na vas, iako je daleko. Neko koga nikad niste videli, a ipak imate osećaj da se znate godinama, da postoji neko ko će vaš potok obojiti najlepšim i najvedrijim bojama, ma kakav dan bio!

Zato mislim da sam bogata žena, bez obzira što nisam ni najlepša, ni najuspešnija, ni finansijski moćna, niti posedujem bilo šta od onoga što se u savremenom svetu smatra bogatstvom. Moje bogatstvo su ljudi, ma gde oni bili. Blizu ili daleko-svejedno je.

Čuvajte svoje prijatelje, volite ljude, život i svet. Poštujte svaki dan koji proživite i ne propustite priliku da nekome kažete nešto lepo. Onako, od srca, jer će vam se to vratiti i naučiti vas da sreću čine sitne svari.



четвртак, 21. март 2013.

Pokloni za divan dan

Juče mi je bio divan dan. Tako se kaže za rođendan, a to je izvučeno iz one rođendanske pesmice koju deca pevaju uz tortu: " Danas nam je divan dan, divan dan..." 

Juče je bilo godinu dana od kad sam objavila prvi post i započela ovo druženje sa vama koje mi mnogo znači. Ne moram da objašnjavam zašto, jer mislim da svi to znate, a i po mojim radovima se vidi da sam mnogo naučila prateći vaše blogove, a što je najvažnije, neka internet prijateljstva su se pokazala kao prava. Neke sam upoznala lično, a verujem da ću i ostale isto tako upoznati.

Pomogli ste mi svojim savetima i iskustvom, pomogli ste mi razumevanjem i podrškom a neki su mi pomogli i prilikom osnivanja školske biblioteke, što mi je, opet, mnogo značilo. Hvala vam na tome!

Kad sam došla iz škole, sa vežbi, nije bilo signala za internet, ali su na stolu stajale dve koverte. Jedna od Sandre a druga od Jagode! Šta da vam kažem?! Pogledajte i sami. 


 Ogrlicu koju mi je Jagoda poslala, konfiskovala je moja ćerka i sad se hvali u školi,


kao i sa gumicom za kosu od Sandre. A već sa ogrlicama i brošem koji sam dobila od Nataše! To da vam ne pričam!

Nisam bila preterano vredna što se tiče kreativnog rada, jer su vežbe, uglavnom, u bolnici, ovo juče je bio izuzetak, pa ne postoji mogućnost bežanja sa časova, ali sam uradila ovu sliku.
Ram od gipsa u koji nisam znala šta da stavim. Imala sam neke planove sa siluetama, ali kad sam pogledala tamo gde stoje časopisi, videla sam svoj udžbenik ZDRAVSTVENA NEGA koji je napred imao divnu foliju, a pozadi je divno kartonče od koga može da se napravi čestitka. Ta folija je deblja od one za grafoskop, ali može da posluži. Knjigu sam sastavila koncem, tako da je opet čitava, pa ako nekad budem poželela da naučim to što u njoj piše... To kažem zato što mislim da u lečenje i nega ne podrazumevaju samo upotrebu metoda zvanične medicine, a i nije dobro da postanem štreber u ovim godinama.



Nego, da vam kažem da je na mom fb žurka, pa dođite, donesite neku muziku, a ja organizujem darivanje, poklanjanje, giveaway, kako god. Nema pravila. Ostavite komentar i mail, eventualno recite šta vam se sviđa na mom blogu, šta ne i to je to.

Ne znam šta će biti poklon, ali nešto ću smisliti, zavisi od interesovanja i afiniteta onoga ko bude izvučen.

Čekam vas na fb, svi ste pozvani!

уторак, 12. март 2013.

PA ŠTA?

Englezi kažu da ne treba plakati nad prolivenim mlekom, a naša verzija bi bila PA ŠTA? Kad kažem naša, mislim na kreativce.  Slažete se, zar ne?



Razbilo se ogledalo! PA ŠTA? Ne plači nad razbijenim ogledalom, nego na njegovo mesto zalepi čvrstu tapetu, preko nje neuspelu verziju Kameje. Da se ne bi video polomljen vrat, zalepi mašnu. Okolo perlice, naravno dekupaž pre svega toga i to je to. Kao novo! Unikatno, jedinstveno!


Ako su se ukrasne sveće oštetile, pa vam zbog toga ne izgledaju baš lepo, nema problema. Opet zavirite u kutije i kese, izvucite sve što stoji godinama, kao što je meni stajala ova mrežasta čarapa i samo napred! I one će biti kao nove!

Šta? Satovima nema spasa? Ma, ko to kaže? PA ŠTA ako ne mogu da se poprave? Uvek postoji način da ih pretvorite u narukvice. Boje, salveta, štras, šta god vam padne na pamet. Mogu vam reći da zaista lepo stoje i kao narukvice, izledaju neobično. Danas sam pitala svakoga ko je došao da li mu se sviđa i svi su odgovorili potvrdno.



Kod ogledala treba da dodam još neki detalj, da završim ono što sam naknadno dodala i nakon toga može da prođe i kao devojačka sprema. Može mlada da ga ponese sa sobom. Ako se na to odluči, evo i gift kartica, da lepo napiše šta je za koga. Kad je bal nek` je bal!

недеља, 10. март 2013.

Blog nagrade i devojačka oprema

Savršeno je jasno šta znači blog nagrada. Ja sam je dobila od nekoliko blogerki i draga mi je isto kao i prva. Dok sam gledala vaše blogove, ranije, i vidim oznaku blog nagrade, uvek sam mislila da je ja neću ni imati. Zapravo, ne znam šta sam mislila, ali sam ih priželjkivala. Nisam imala pojma o njima. A sad, evo, pred prvi blogorođendan, vidim da ih imam i to prilično, s obzirom da sam ja tu "od juče" što se kaže. Hvala vam! Od srca!
Ovu nagradu sam dobila od Bojane, Vesne, Dije i Barbare. Nadam se da nisam nikoa zaboravila, a ako jesam, obavezno mi to recite i to bez ustručavanja.
Vidim da nagradu treba proslediti na 5 blogova, a ja ću je dati Goci, Nani, Marinici, Neni i Nataši, mojoj imenjakinji. Obavestiću ih o tome, naravno, kasnije.

 I tako... Sad treba da razjasnimo ovaj drugi deo naslova što govori o devojačkoj opremi.

Naime, dobila sam zadatak da uradim nekoliko stvari na tu temu. Trebalo bi da razmislim šta to devojka, prilikom udaje, treba da ponese u kuću u koju ide, šta je neophodno. Koliko god razmišljala, uvek dođem do istog zaključka: INTERNET, ali valjda mladoženja ima internet? Znam da se nekad nosilo sve i svašta, da se vidi, ali, iskreno rečeno, gde se zakačiše za tu temu, sad, kad mi uopšte nije do udaje? Zar usred vežbi i ispita treba o tome da mislim? Pa, dobro, neka mlada ponese, na primer, ovu saksiju! Šta joj fali, a?

Lepa saksija, plava, kupljena u Ikei, ja je malo doradila prateći tutorijale za izradu ruža, dodala ostatke svoje maturske ogrlice, školjke i to je to.
Ok, napraviću još nešto, da ne bude: "Vidi je, samo saksiju donela", ali mislim da je bilo i lepših tema.

Stvarno, žene, recite mi, da li ste vi nešto nosile kad ste se udavale i da li mislite da je to neophodno?







I još nešto da vam kažem na temu ludila koje sam pomenula malopre! DAVALA SAM INJEKCIJE I SVI SU PREŽIVELI, samo ja, zamalo, da padnem u nesvest! Ne mislim bukvalno, ali nije mi bilo svejedno, a što je najgore, sama sam htela. Znam da moram da se suočim sa tim, kad-tad, pa onda bolje što pre. To sam savladala, ali raspored odeljenja u bolnici-NIKAKO! Strogo sam saopštila svima, da me ne ostavljaju samu, jer moja orijentacija u prostoru je loša (zapravo, ne znam ni da li postoji), i dok ja nađem put do izlaza, školska godina će se završiti.
I tako, ja u uniformi, idem kroz hodnik,(sama, jer su se olušili o moju naredbu), ozbiljna, čujem pitanje: " Izvinite, recite mi, molim Vas, gde treba da se javim, treba da snimim nogu, povredio sam se?" Au, majko mila, gde mene nađe i to sad, kad stoti put prolazim ovuda da bih upamtila kako se dolazi do lifta? Ja ljubazno kažem, kao da je sve u savršenom redu: "Dajte da vidim uput. Imate li knjižicu, šta Vam je sa nogom? Kako ste se povredili? Jao, pa šta su ovo napisali, strašno!". Ustvari, sve je bilo u redu i sa uputom i sa knjižicom, nego sam ja očekivala da naiđe neko ko bi dečka odveo, tj. neko ko zna gde je ortopedija, a mene spasio.Srećom, naiđoše redovni đaci i ja zamolim jednu devojčicu da odvede pacijenta na ortopediju, jer sam ja pošla tamo. Tamo, znate, tamo... Šta drugo da kažem?

Da li vam je sada jasno zašto bih ja, da sam vlast, Zakonom zabranila parkiranje u nazad? I nadam se da pacijenti, ako čitaju blogove, uopšte, neće prepoznati da ovo pišem ja, inače ću opet morati da glumim neko ludilo, što bi deca rekla.


петак, 8. март 2013.

Selma, Emina, Jelena...

Tri žene koje su opevane u pesmama koje je pevala cela ex Jugoslavija. Zajedničko im je da su bile inspiracija umetnicima i da svaka od njih živi i živeće večno.

Da je EMINA moja omiljena pesma, verujem, svi znaju.

Da je lepa Jelena-Lela, žena koja je u Vranju poznata koliko i Koštana, verujem da i to znate. Čitala sam tekst o njoj u novinama i verujte, zaista je lepa kao u pesmi.

A Selma?  Selma je još uvek živa. Iako u godinama, jako lepo izgleda i ima jednu zaista lepu priču, koja me je rasplakala. Upravo sam gledala na tv i mogu reći da ljubav kakvu viđamo u filmovima, postoji i u životu. Ah, kakva priča, kakve emocije...

Selma i Vlado, godina 1949. Selma putuje, odlazi na studije. Vlado je ispraća. Voz odlazi...
Nedugo zatim, Selmi stiže pismo... Zatim, drugo, treće... Ne odgovara ni na jedno. A Vlado piše o svojoj ljubavi, o tome kako se nada, kako mu je dan kada ju je ispratio poseban, kako je, i taj kofer, koji joj je pridržao, za njega, imao posebnu vrednost...

Godine su prošle, Selma se udala, Vlado oženio. Za tu pesmu saznala je u svojoj kancelariji i prepoznala se u njoj. Zapravo, shvatila je da je ta ljubav najčistije i najdivnije osećanje i nešto najlepše što joj se dogodilo. Prava, pravcata ljubav, bez ijednog dodira, poljupca, a muž joj je, kaže, bio drug, dobar prijatelj.

Kada je 1988. u novinama objavljeno da je VLADO DIJAK umro, umrlo je nešto u njoj. Okončala je svoj brak.

Nije mu išla na sahranu...

A htela je da mu kaže sve što misli i oseća, ali bilo je kasno. Nije ga bilo da čuje njene reči, ali pesma je ostala. Pesma, koju ona plačući pevuši držeći u ruci sliku svoje ljubavi.

Ne propustite ni jedan jedini dan da nekome kažete da ga volite ili neku drugu, lepu reč, jer već sutra može biti kasno.
Ima mnogo stvari koje nas motivišu, kojima stremimo, mnogo osećanja koja ne stižemo da proživimo, već ih zakopavamo, odbacujemo, poričemo. Umesto toga, volimo jedni druge! Tražimo inspiraciju i nadahnuće u ljubavi, jer, konačno, možda smo mi nečija inspiracija a da to i ne znamo?

SREĆAN VAM PRAZNIK DRAGE MOJE!




недеља, 3. март 2013.

Za princeze

Ovaj vikend sam iskoristila, kao što vidite, maksimalno. Napravila sam puno čestitki, završila mnogo stvari koje su čekale finalnu doradu, odmarala se i razmišljala. Naravno, u ovoj glavi se uvek rađaju velike misli koje čekaju da budu uobličene u neku priču. Potrebno je srediti ih, ali, evo, obećavam, i to ću uskoro uraditi.

Ovo je trebao da bude čiviluk. Klasičan čiviluk. Za kuhinju. U međuvremenu, došlo je do promene, jer moja ćerka NEMA gde da drži svoje ogrlice. Jadno dete! Samo čekam kad će da mi kaže kako ona uopšte i nema ogrlice i da joj treba tačno 365, za svaki dan u godini. U redu, ovde ćeš držati ogrlice, ok?



Ogledala sam radila na medijapan pločama, opet, za princeze. Šta da radim kad sam slaba na njih? A i ja sam volela ogledala, nakit, maminu šminku i štikle!
Ne znam šta ste vi dozvoljavali svojoj deci ili šta ste spremni da dozvolite, ali meni nije žao ni jednog jedinog para iskrivljenih štikli, rasturene šminke, nakita... Sve mi je to mnogo slatko i simpatično, jer i to, kao i sve u životu, prođe. Brzo prođe. Mnogo brže nego što mislimo.

Htela sam da kažem da mi je jako žao zbog Teine mame. Nemam reči koje bi mogle da je uteše, ali verujem da je mnogo ljudi uz nju i da će joj biti lakše da prebrodi bar taj prvi period, koji je i najteži. Tea, znaš da imaš prijatelje, zar ne? Uz tebe smo!

Ovakve situacije me čine manje pričljivom a mnogo više tužnom i jedino što mogu da kažem je neka sve princeze uživaju u stvarima koje vole, neka čekaju svog princa, neka rasturaju mamine stvari, jer će i one, jednog dana biti suočene sa svim onim sa čim se ljudi svakodnevno suočavaju i neće im biti lako.
Isto važi i za gusare, kapetane brodova( i šta sve još dečaci žele da budu), jer će i njih zadesiti neke bure i oluje od kojih ih ne možemo sačuvati, pa makar dali svoj život...