понедељак, 13. август 2012.

Malo reči, mnogo slika i mnogo pitanja



 U prošlom postu sam, pokazujući vam baštu moje sestre, rekla da ću pokazati i slike iz jednog rasadnika cveća, koji se nalazi na samoj granici Holandije i Nemačke.


 Evo tih slika! Jako lepo, zar ne?


 Nemam mnogo reči, jer slike govore, ali imam mnogo pitanja, a malo odgovora.

 Da li je ovo nešto neviđeno? Da li se, možda, preuveličava kad se misli da je cveće iz Holandije najbolje, najlepše, da takvog nema u svetu? Kod nas ima mnogo rasadnika, a koliko njih "dobro" izgleda? Koliko je ovo cveće kvalitetno, izdržljivo?

 Koliko su naši odgajivači edukovani? Koliko njih prati trendove, ide na usavršavanja, putuje?
 Koliko se pažnje posvećuje detaljima? Koliko su upućeni u marketing? Idu li na sajmove?

Ako uporedimo kvalitet zemljišta ovde i kod nas, mi smo u VEEEEEEEEELIKOJ prednosti, jer imamo zemlju, a ovde je uvoze. Da, uvoze, baš kao i kamenje. A kakvi su njihovi rezultati, a kakvi su naši?


 Hoću da kažem, da nije Balkan toliko loš koliko se misli, i da nama fali samo malo edukacije koja bi sve to podigla na malo viši nivo, i sa malo truda, uz prirodne uslove Bogom dane, postigli bi MNOGO.

 Sve ovo pišem jer mi bude jako žao kad vidim kako se mi odnosimo prema nekim stvarima, kako ne čuvamo ono što imamo, kako nismo svesni onoga što nas okružuje i naravno, KAKO SMO KREATIVNI!

Verujte, blog družino, da jesmo i da nam nema ravne!

 Sve ovo što vidite kad su u pitanju dekoracije i detalji, naše ruke bi napravile "od ničega" i isto bi lepo izgledalo. Tako smo navikli, zar ne?









петак, 10. август 2012.

Nije da se hvalim, ali...


 Ne, zaista, ne hvalim se, ali to je moja sestra!

Ove fotografije mi je poslala da vidim kako izgleda njeno cveće i dvorište ovog leta iz različitih uglova.

Naravno, sve je njenih ruku delo, počevši od ove pletene korpe, gume, pa na dalje. Ona zaista uživa u sređivanju svog doma i stvaranju prijatne atmosfere, a poljski radovi su joj omiljena stavka.

Svoju kreativnost ispoljava na taj način i morate priznati, dobro joj ide, tim pre što su temperature ove godine bile visoke.





Naravno, ovo sa kaktusima je moja zasluga, jer sam je "navukla"na ovu vrstu hobija. Šta da se radi, nije mogla da odbije stariju sestru!





Ovaj post se malo razlikuje od onoga o čemu obično pišem, ali htela sam da kažem da, kad se naešto radi iz ljubavi, onda nije teško, a dobri rezultati se vide. Neki pre, neki kasnije, ali je lepo kad u ovim vremenima, neko ima neko mesto koje ga ispunjava, čini srećnim, u koje ulaže sebe, a ne kuka na razne okolnosti koje otežavaju život i ne priča o tome šta bi bilo, kad bi bilo.

U sledećem postu ću pisati o jednom rasadniku cveća, ovde, na granici Nemačke i Holandije, čisto da uporedimo naše i njihove mogućnosti, okolnosti i rezultate, a to sve zbog toga što Holandija nosi epitet zemlje cveća.


Do sledećeg posta VEEEEEEEEEELIKI KIŠNI POZDRAV!




недеља, 5. август 2012.

My vintage dreams

 Pre nekoliko dana sam našla ovaj kofer u , kao što vidite, prilično jadnom stanju. Dobro, kad bolje pogledam, nije kofer, ali nebitno. Zvaću ga kofer, jer me je na to podsetio. A stolica? Stolica je već bila u kući i naravno, čekala je BAŠ mene.

Kofer sam radila čitav dan, bilo je dosta posla, tim pre što boje koje sam koristila nisu one na koje sam navikla, sporo se suše, vreme je oblačno, vlažno, ali nije mi predstavljalo opterećenje.

 Krajnjim rezultatom sam zadovoljna i slobodno mogu reći da je ovo moj drugi rad za koji kažem da je stvarno DOBAR.
Radila sam papirom na kome sam isprintala slike, a onda ih kombinovala. Kad se tako radi, papir treba najpre pokvasiti, pa osušiti. Najbolje se lepi kad je malo vlažan.

I sve me je ovo podsetilo na velike snove koje svi imamo. Uvek su lepi, šareni i vode do velikih gradova, uspeha, slave, velikih ljubavi.
U svoje kofere pakujemo sve što mislimo da će nam biti potrebno na tom putu, sve one sitnice koje nas strpljivo čekaju i kojima se uvek vraćamo, jer one su naša slika. Zanimljivo je, bar u mom slučaju, da koliko god sam sanjala o velikim gradovima i velikim stvarima, da sam sve te stvari doživela u malom gradu. Uspehe, neuspehe, ljubavi, razočarenja, ner znajući tad, da su to zapravo i te kako VELIKE stvari. Malim  gradovima se lice i naličje ne razlikuju mnogo, ali to shvatimo kasnije, kad iskusimo velike, svetle gradove.




 A onda je moja ćerka, inspirisana mojim radom i razmišljanjima, htela da uradi stolicu. Naravno da sam joj dozvolila. Sve je radila sama, a ja finiš, koji se sastojao u ujednačavanju boje i naglašavanju ivica, a to sam uradila tako što sam uzela mokru krpu i skinula boju po krajevima. Meni se dopao njen rad, a i ona je zadovoljna, a to je najvažnije.

Uostalom, snovi su važni. Oni nas pokreću, teraju, a i šta je čovek bez snova, makar oni bili sasvim, sasvim jednostavni i obični?





недеља, 29. јул 2012.

Kutija zvana ŽIVOT JE MORE


Nisu velike misli niti filozofija, iako sam sklona tome, kako već ljudi tvrde. Mislim da većina ne shvata da svi vidimo različito i da kreativni ljudi vide nešto što ostatak sveta ne vidi, kao što je to slučaj sa ovom kutijom koja je napravljena da bi u njoj stajala neka, kao koska, i pomoću koje se dresiraju kučići. Bezveze! Nešto nalik Pavljovem ogledu, koji mi je, takođe, bio bezveze.

No, nije važno, jer se meni ova kutija svidela, a kad već pominjem ŽIVOT JE MORE, možemo i da zaplovimo, zar ne?

Kao što vidite, spolja nam to isto more, koje toliko volimo, ostavlja tragove, jer more nije samo lepo vreme, plaža, bistra voda, već i bure i brodolomi. No, to spolja se mođe doterati, našminkati i stvar bude prilično dobra.
 Međutim, unutrašnja strana, ona koja nije vidljiva na prvi pogled, je uvek bila važnija. Bar tako mnogi tvrde, pa je i rad na tom unutrašnjem temeljniji i zahtevniji, ali su zato i rezultati bolji.

Unutrašnja strana ove kutije bila je ispunjena slikama i natpisima PEPSI COLA. Mislila sam da obojim sve, a onda je ideja došla sama. Ova jedra, crvena i plava su deo slike,

ono što stoji ispod natpisa na flaši pepsija. Pogledajte flašu i videćete o čemu pričam.
Dakle, to nisam dirala, pozadinu sam obojila, docrtala sunce i galebove i to je to.

Moj brod uvek plovi prema suncu, pa makar ono bilo iza sedam mora!

Znam da sunce postoji i to je dovoljno da ne odustanem, bilo s vetrom u leđa ili protiv njega!