понедељак, 17. септембар 2012.

Jesen stiže, rana- prvi deo


 Šta je odrastanje?

Ako je to period dok živimo sa roditeljima, dok smo zaštićeni, ušuškani, onda se može reći da sam odrasla u mestu u Centralnoj Srbiji, okružena dobrim, poznatim ljudima, gde se svako smatrao NAŠIM čovekom. Tu sam završila osnovnu i srednju školu, imala svoje društvo koje mnogima može da služi za primer.

 Ako je u pitanju odrastanje, u pravom smislu reči, onda sam odrasla baš ovde. U gradu Cara Konstantina, na jugu Srbije.

Tu sam završila fakultet, živela nekoliko godina po završetku studija i
suočavala se sa svim što odrastanje nosi. U tom smislu, Niš mi je jako drago mesto, u koje se i često i rado vraćam.

Ove fotografije su napravljene na Trgu, u centru grada, a u pitanju je sajam vina. ilo je lepo, veselo, posećeno. Bilo je tu svega, iako je, moram priznati, prošle godine bilo mnogo bolje, jer je bilo više vinarija koje su predstavljale svoje marke vina. Kao štovidite, bilo je i hand made stvarčica koje se i (ne) uklapaju u temu, kao i domaćih specijaliteta, a i muzike. Dobre muzike i đuskanja.
A s drugu stranu, na most, prema tvrđavu, što bi Nišlije rekle, spomenik Caru koji je rođen ovde i koji je uveo hrišćanstvo kao zvaničnu veru. A u tvrđavu, FILMSKI SUSRETI, zahvaljujući kojima sam uspevala da zaradim za neki džeparac. Možete zamisliti koliko je to potreba moglo da pokrpi, u ono vreme previranja i inflacije. Nego, da se vratim na druge, lepše stvari.

Ovo su radovi gospodina koji se zove SLOBODAN MLADENOVIĆ-ĆABA. Meni su se dopali. U pitanju je ručni rad, duborez, a gospodin je penzionisan pilot, koji je počeo ovim da se bavi da bi ispunio vreme nečim lepim i konstruktivnim. Novac mu nije primarna stvar, a upravo to njegovo razmišljanje mi se i svidelo.




 Na ulazu, u tvrđavi, postoje i ovakve prodavnice, kao i mesta za zabavu, šetnju ili bilo šta drugo, gde oni, koji leto provode u gradu, mogu da se osećaju kao da su na odmoru.




MILENA-UNIQUE BATIC







 Ako Vas put nanese ovde u ovo vreme, pored filmova, možete uživati i u ovakvim radovima, a i kupiti ponešto, po veoma pristupačnim cenama.

Kreativci, među kojima je najviše studenata, učestvuju na ovoj prodajnoj izložbi. Radovi su im jako lepi, sve mi se svidelo, pa sam slikala i uzela adrese da bi neko od vas, koga već, to interesuje, mogao da pogleda i nešto više.
 Tu su, pored Milene, koja je jako slatka, još i: JUNGLE JEWERLY,
BARAKUDA NAKIT,TEODORINE RUKOTVORINE,RAINBOW JEWELLERY,TAMINA NAKIT, TAJNA ŽENSKE SREĆE. Sve ih možete naći na facebook stranici. Ako sam nekoga zaboravila, IZVINJAVAM SE.

Uživala sam gledajući ove mlade ljude kao i u razgovoru sa njima, a onda mi je nešto palo na pamet! I tako mislim, mislim i kažem sebi: "Da, tako ću da uradim."

I nisam oklevala. Već sutra sam ideju počela da sprovodim u delo...



уторак, 11. септембар 2012.

Jesen stiže, rana-uvod u priču

Neki ljudi umeju da neguju sebe, svoju lepotu, da budu posebni, jedinstveni, ali ne umeju da učine lepšim prostor oko sebe, da ne kažem, neuredni su i konfuzni u tom pogledu. Nisam cinična, niti držim predavanja i ne mislim ništa loše kad to kažem. Ja ljude volim bez obzira na tu osobinu, jer niko nije savršen. Na kraju krajeva, i sama sam, po nekad, takva.


Ovo su slike jedne kuhinje, pre i posle mene.

Nije bila ničija namera da se bilo šta sređuje, ali ja nisam mogla da izdržim. Rano ujutru, izađem na buvljak i nađem za male pare par stvarčica, koje, opet, za male pare i sa dve boje sredim, da izgledaju pristojno. Zašto ovaj poslužavnik nisam slikala kad sam ga završila, ne znam, ali verujte mi na reč, da jako lepo izgleda.

 Kutije su obložene ukrasnim papirom i služe za odlaganje sitnica. Moj predlog je bio da im se stave ručkice, da bi izgledale kao fioke, ali to je ostalo za kasnije. Na zidu je dekorativni stiker, a ptičice, vidite, već, od čega su.

Tu je i nekoliko kuvara, zlu ne trebalo, nikad se ne zna. To kažem jer vlasnica ne misli da put do muškog srca vodi preko stomaka. Kaže: "Ciljaš, bre, visoko". Možda je i u pravu, nisam razmišljala o tome, jer ja volim da kuvam.


Pomislila sam da je lepo da sve za jutarnju kafu bude pri ruci, pa sam ovaj srcoliki držač za ključeve stavila na zid, ali je sada u funkciji držača za šolje. Ako se tome doda još da je zid neokrečen, kombinacija je savršena.


 I na kraju, slika malog, lepog prostora, koji bi mogao biti i lepši, a koji je za malo para i vremena postao ovakav, kakvog ga vidite.

U sledećem postu, nastavak priče JESEN STIŽE, RANA, koja će svoju završnicu dobiti... Pa, videćemo kad.

уторак, 4. септембар 2012.

SO SWEET...

 A, evo i mene! Nije me bilo neko vreme, ali sam redovno pratila dešavanja. VIS MAIOR što bi rekli Latini, a mi to zovemo viša sila. U mom slučaju ih ima više, ali dobro. Prolazi, važno je da nije ništa loše, tipa, pokvario mi se kompjuter ili nešto slično.

JAGODA i MARINICA, su mi prosledile jednu so sweety nagradu. Trebalo je ranije da napišem post o tome, ali sam, isto tako, trebala da završim nešto što bi, sa tom nagradom, činilo celinu. Ni to nisam uspela u potpunosti...

Evo te nagrade, koja mi se mnogo sviđa, a nadam se i vama. Baš je sweety, zar ne?
 Drage moje, hvala vam PUUUUUNO! Hvala što pratite moj blog, što komentarišete, što ste mi prosledile nagradu. Izvinjavam se što nisam pre objavila tu vest, ali nadam se da se ne ljutite.

Time sam ispunila prvi uslov. Sledeći je da se nagrada prosledi na pet blogova koji imaju manje od 200 čitalaca. Ja nagradu prosleđujem na blogove: PERLEMANIJA, HOBBY MANIAK, HOME CHIC CLUB,  CARPE DIEM, IL MONDO DI FIKRETA, a za koji minut, ispuniću i treći uslov, a to je da ih obavestim o tome.

Znate da sam odmor provela van Srbije. Znate, naravno. Pisala sam o mestima koja sam obišla, ali nisam pisala o ljudima koje sam upoznala. Jedna od njih je Sandra, moja komšinica. Neću vam reći da smo imale milion zajedničkih tema i da smo se u našim razgovorima jako lepo snašle, bez obzira na jezik. Tipično ženski, zar ne? Sandrin hobi je kuvanje, tj. pravljenje ovakvih kolačića, a najnovija zanimacija joj je dekupaž. Pogađate odakle je sve to poteklo? Dobro, nije bilo teško.

 Ja sam rešila da iznenadim Sandru i poklonim joj nešto što će joj se, nadam se, svideti i što bi trebalo da joj omogući da i drugi uživaju u rezultatima njenog hobija. Oslikala sam ovaj foto album u kome će biti fotografije njenih kolača, koje ona pravi za razne prilike, a varjača će biti ukras u kući. Nisam ga još potpuno uradila, ali da nagrada ne čeka više, nije lepo. Ovih dana ću sve završiti, upakovati i poslati joj.


 A do tada, još jednom HVALA svima koji prate moj blog, koji me hvale, kritikuju, komentarišu... Meni je sve to SO SWEETY!

среда, 22. август 2012.

Mani zemlju koja proju nema

 Svako ima neko svoje idealno mesto, onako, u mašti, a  neko i uspe da živi baš u mestu o kome je sanjao.

Za mene je to uvek bila Nemačka. Znam, ne zvuči romantično, kao, recimo, Pariz, Rim, Venecija, kao što većini ljudi zvuči čudno kad kažem da nemački jezik jako lepo zvuči.

No, kako god drugi to shvatili, za mene je Nemačka idealno mesto zbog mnogo, mnogo stvari, a Frankfurt i okolina mesto gde bih mogla da provedem ceo život.

I tako smo, u obilasku jednog mesta u Nemačkoj, rešili da probamo njihov čuveni  hleb. Pošto je moje dete uvek gladno, znala sam da će predlog biti prihvaćen. Pitam ja: "Šta ćeš da jedeš"? "Hoću", kaže ona, "kačamak". "Zaboga, dete! Kakav kačamak! Nema ovde kačamak". "Dobro, mama. Ako nema kačamak, može li proja"? Zamalo nisam pala u nesvest! Objašnjavam da to nisu njihova jela. Ovde nema ni toga, ni kajmaka, ni kupusa u zemljanom loncu, ali ona ostaje pri tome da bi jela proju, pa još ako može sa kajmakom, i da mi to sa kupusom nije loša ideja, ionako poslednjih mesec dana uopšte nije dobro jela.
Ulazimo u restoran, S. je i dalje uporna sa projom, ali eto, meni da učini, uzeće tu kobasicu i probaće hleb. Ja naručujem svoje jelo, tražim hleb, oni mi nude krompir. Iz malog mozga izvlačim svoje oskudno znanje nemačkog, trudim se da zvučim što bolje i ljubazno kažem da neću krompir. Konobar insistira na sto vrsta krompira, nikako da da taj hleb. Još se čudi i pita zašto gospođa neće krompir? A onda nastupim ja i čuje se piiiiiiiii piiiiiiiiiii, piiiiiiiiii, ......te krompirčina, daj mi hleba kad ti kažem, piiiiiiiiiiiiii. Najela se gospođa krompira za vreme svog studiranja u svim varijantama, na smenu, da ishrana ne bude jednolična i ne mogu očima da ga vidim! Na kraju dobismo hleb, i znate šta? NEMA MU RAVNE!

Mala mesta takođe imaju neki svoj šarm. Ne znam kako bih to opisala, jer se radi o atmosferi koju treba osetiti.


 Na slikama se može videti koliko se vodi računa o svemu, bilo da su u pitanju dvorišta, kuće, životinje, ambijent, spomenici...
Ma, sve, sve je odlično, osim, eto, tog hleba, do koga se teže dolazi.
 Pored puta su natpisi, i kao što vidite, domaće proizvode možete kupiti direktno na farmi.










Na ovim slikama je Dunav, slikan iz auta. Neverovatno izgleda, zaista je magičan.



Sve u svemu, ja sam opet u Srbiji i radim na ostvarenju svog sna a moja ćerka uživa u domaćim specijalitetima. Proja je proja, a što kaže narod: "Neće selo iz seljaka". U blažoj varijanti, onoj Borinoj, kaže se nisam ja iz ove priče,
sve mi reke na Moravu liče,
Idem, BRE, u Srbiju što pre!

Eto dokaza da su ljudi različiti i da nekome i Srbija može biti idealno mesto, a ja bih volela da znam KOJE JE VAŠE IDEALNO MESTO I ŠTA GA ČINI TAKO POSEBNIM? GDE VIDITE SEBE, A DA TO NIJE MESTO U KOME ŽIVITE?